ALL NEWS
SECTORS
CATEGORIES
21/10/2022
2. Implikacije procesa fleksibilizacije na kolektivno pregovaranje
Globalizacija i fleksibilizacija rada kao planetarni proces se odvijaju neovisno o našim stavovima i željama, zato je ove procese nužno prihvatiti i nastojati njima upravljati kako bi se izbjegla stihijnost njihovog utjecaja na tržište rada u našoj zemlji. Od posebnog značaja je da se fleksibilizacija gradi u balansu sa socijalnom sigurnosti. Bitno je insistirati na odgovornosti države da osigura socijalna prava kao prava koja su komplementarna ekonomskim zakonitostima tržišta rada koja u globalnom okruženju dobivaju prioritet. Tu odgovornost država ne može prenositi na poslodavce putem rigidnoga radnog zakonodavstva, jer socijalna je država[1], a ne poslodavci.
Cijeneći navedeno proces fleksibilizacije tržišta rada i rada uopšte u znatnoj mjeri se reflektira i na značaj i ulogu kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora. Fleksibilizacija ustvari ambivalentno utječe na sustav kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora[2], tako što s jedne strane narušava tradicionalnu “ravnotežu snaga” u socijalnom dijalogu na štetu radnika[3], a s druge strane dodatno afirmira potrebu za kolektivnim pregovaranjem i širenjem područja kolektivnog ugovaranja. U smislu pomenutog neke od izravnih i neizravnih implikacija fleksibilizacije na kolektivno pregovaranje i kolektivne ugovore ogledaju u slijedećem:
[1] Socijalna je država pravni oblik organizacije jedne vrste države blagostanja (welfare state) u kojem se pozicioniraju obveze države na području socijalne i ekonomske politike kako bi se uspostavio i održao sistem socijalne sigurnosti i umanjile ekstremne socijalne razlike. Država blagostanja je širi koncept u kojemu se država pojavljuje u ulozi korektora funkcionalnih grešaka modernog kapitalizma. U tom smislu država blagostanja, a tako i socijalna država, trebaju reparirati greške i defekte koji nastaju prostom primjenom zakona tržišta. prim. aut.
[2] Radi se o tome da fleksibilizacija rada istovremeno jača i slabi poziciju kolektivnog pregovaranja. Ilustracije radi, fleksibilizacija umanjuje masovnost sindikata na način da veliki dio radnika angažovanih kroz tzv. atipične forme radnog odnosa, objektivno, ostaje nesindikaliziran, dok istovremeno trend smanjivanja socijalnih prava kao implikacija fleksibilizacije, utiječe motivirajuće i mobilizirajuće na radnike u pravcu članstva u sindikatima, te na osavremenjivanje rada sindikata. Na isti način kolektivno ugovaranje s jedne strane dobiva na značaju, dok se s druge strane, npr. reducira nivo pregovaranja u pravcu sklapanja pojedinačnih kolektivnih ugovora, što proizvodi „paradoksalan učinak“. prim. aut.
[3] Između ostalog na slabljenje pozicije radnika u socijalnom dijalogu utječe i redefiniranje i inhibiranje uloge države u socijalnom dijalogu, posebno ako se ima u vidu da je država u osnovi naklonjenija radnicima kao slabijoj strani u socijalnom dijalogu. prim. aut.
[4] Neodgovaranje zahtjevima globalizacije i izbjegavanje osmišljanja alternativa postojećim modelima radnih odnosa mogu dovesti do pojave kritične mase zahtjeva koji bi, gotovo nekontrolisano, mogli nametnuti punu fleksibilizaciju, ako radno pravo ne bi počelo ubrzano tražiti alternative postojećem stanju. To bi moglo dovesti do toga da se ekonomska promišljanja nametnu kao jedino mjerilo radnom pravu, pri čemu bi radnici i rad deregulacijom, bez funkcionalnih alternativa, ostali nezaštićeni. Konačno, to bi značilo opasnost i za samo postojanje radnog prava. - International Labour Office, 2013., 102nd Session, Social Dialogue, Geneve, str. 118.
[5] Europska sindikalna konfederacija, kao i druga interesna udruženja poslodavaca i radnika, imaju važne uloge, ali su ipak mnogo bliže političkom karakteru, nego interesnom predstavljanju socijalnih partnera. Stoga se interesno pregovaranje, uprkos postojanju tih struktura i dalje dominantno odvija na nacionalnom nivou. prim. aut.
[6] Od početka XX vijeka sindikati su putem socijalnog radnog prava i socijalne države doživjeli period znatnog rasta i osnaženja. prim. aut.
[7] Tabela: Sindikalna gustoća u nekim zemljama u periodu 1960 – 2006 (% radnika članova sindikata)
|
1960 |
1980 |
2000 |
2006 |
Danska |
57 |
79 |
74 |
69 |
Francuska |
20 |
18 |
8 |
8 |
Holandija |
42 |
35 |
23 |
20 |
Italija |
25 |
50 |
35 |
33 |
Nemačka |
35 |
35 |
25 |
21 |
SAD |
31 |
22 |
13 |
12 |
Španija |
- |
- |
17 |
15 |
Velika Britanija |
40 |
51 |
30 |
28 |
Izvor: OECD 2006.
U tabeli je vidljivo da se od početka 80-ih godina udio članova sindikata u ukupnom broju radnika smanjuje u većini zemalja, što je u velikoj mjeri u korelaciji s procesom fleksibilizacije rada. Tačni podaci o članstvu sindikata nisu uvijek lako dostupni jer ih sindikati nerado otkrivaju. Najjednostavnija mjera raširenosti sindikata je stopa sindikalizacije, koja se naziva i sindikalna gustoća (union density), koja predstavlja učešće radnika koji su članovi sindikata u ukupnom broju zaposlenih radnika određene zemlje. S obzirom da u nekim zemljama penzioneri čine veliki deo sindikalnog članstva, radi međunarodne kompatibilnosti kod statistike se u obzir uzimaju samo članovi sindikata iz populacije zaposlenih radnika, što je iskazano i u ovoj tabeli. prim. aut.
[8]Tokom perioda socijalizma sindikati su u gotovo svim socijalističkim državama bili jedna od najmasovnijih institucija, često masovniji i od same komunističke partije. Sindikalnim članstvom bili su obuhvaćeni gotovo svi radnici, a sindikalna gustoća dosezala je 90 posto, dok je u nekim slučajevima postojao i potpuni obuhvat radnika članstvom u sindikatu. Iako u većini država članstvo u sindikatu nije bilo obvezno, navedena masovnost je proizilazila iz društvene uloge sindikata u distribuciji pojedinih socijalnih usluga i dobara, kao što je stanovanje, ljetovanja i druge zabavne aktivnosti, nabava prehrambenih i drugih namirnica itd. Sindikati su na taj način bili dio sustava socijalne sigurnosti (re)distribucije socijalnih prava. Dakle, tamo gdje članstvo u sindikatu nije bilo obvezno, bilo je praktično neizbježno zbog uloge sindikata u društvu. Polazeći od takvog stanja, pad članstva na početku procesa tranzicije u tzv. socijalističkim zemljama nije neočekivan, iz razloga potpune promjene u ulozi koju su sindikati imali, odnosno u njegovom distributivnom kapacitetu. prim. aut.