Pošalji dokument na e-mail

Ozonska rupa koja se godišnje javlja nad Antarktikom je jedna od najvećih i najdubljih u posljednjih nekoliko godina. Analize pokazuju da je rupa dostigla maksimalnu veličinu.

Ozonska rupa u 2020. godini je rasla brzo od sredine kolovoza i dosegla vrhunac od oko 24 miliona km²početkom listopada. Sada zauzima 23 miliona km², natprosječno u posljednjem desetljeću i širi se nad većinom Antarktika.

Program globalnog posmatranja atmosfere Svjetske meteorološke organizacije blisko sarađuje sa službom za praćenje atmosfere Kopernik, NASA-om, Okolišem i klimatskim promjenama Kanade i drugim partnerima kako bi nadzirao ozonski omotač Zemlje, koji nas štiti od štetnih ultraljubičastih zraka sunca.

NASA-in program Posmatranje ozona izvještava o najnižoj vrijednosti od 95 Dobsonovih jedinica zabilježenih 1. listopada. Naučnici vide znakove koji pokazuju da je ozonska rupa 2020. godine dostigla svoj maksimum.

 „Postoji velika varijabilnost u tome kako se ozonska rupa razvijaja svake godine. Ozonska rupa u 2020. godini nalikuje onoj iz 2018. godine, koja je također bila prilično velika rupa, te je definitivno jedna od najvećih u posljednjih petnaestak godina“, rekao je u saopštenju Vincent-Henri Peuch, direktor Službe za praćenje atmosfere Kopernik u Evropskom centru za srednjoročne vremenske prognoze (ECMWF).

 „Sa povratkom sunčeve svjetlosti na Južni pol posljednjih sedmica, vidjeli smo kontinuirano uništavanje ozona nad tim područjem. Nakon neobično male i kratkotrajne ozonske rupe u 2019. godini, koju su pokrenuli posebni meteorološki uslovi, i ove godine bilježimo prilično veliku, što potvrđuje da moramo nastaviti s provođenjem Montrealskog protokola o zabrani emisije hemikalija koje oštećuju ozonski omotač. ”

Montrealski protokol zabranjuje emisije hemikalija koje oštećuju ozonski omotač. Od kako je uvedena zabrana halokarbona, ozonski omotač se polako oporavlja i podaci jasno pokazuju trend smanjenja površine ozonske rupe.

Posljednje istraživanje Programa naučne procjene uništavanja ozonskog omotača Svjetske meteorološke organizacije i Ujedinjenih nacija, objavljeno 2018. godine, pokazuje da je ozonski omotač na putu oporavka i da bi se do 2060. godine mogao vratiti vrijednosti ozona nad Antarktikomna nivo koji je bio prije 1980. godine.

Veliku ozonsku rupu 2020. godine pokrenuo je snažni, stabilni i hladni polarni vrtlog, koji je održavao temperaturu ozonskog omotača nad Antarktikom konstantno hladnom.

Uništavanje ozonskog omotača je direktno povezano s temperaturom u stratosferi, koja je sloj atmosfere između oko 10 km i oko 50 km nadmorske visine. To je zato što se polarni stratosferski oblaci, koji imaju važnu ulogu u hemijskom uništavanju ozona, formiraju samo na temperaturama ispod -78°C.

Ovi polarni stratosferski oblaci sadrže kristale leda koji nereaktivne spojeve mogu pretvoriti u reaktivne, koji zatim mogu brzo uništiti ozon čim svjetlost sa sunca postane dostupna za pokretanje hemijskih reakcija. Ova ovisnost o polarnim stratosferskim oblacima i sunčevom zračenju glavni je razlog što se ozonska rupa vidi tek krajem zime/ranog proljeća.

Primijećeno je da se koncentracije stratosferskog ozona smanjile na gotovo nultu vrijednost nad Antarktikom na nadmorskoj visini od oko 20 do 25 km, a dubina ozonskog omotača je nešto ispod 100 Dobsonovih jedinica, što je oko trećine njegove tipične vrijednosti izvan događaja ozonske rupe.

Tokom proljetne sezone na južnoj hemisferi (kolovoz-listopad) ozonska rupa nad Antarktikom se povećava, dostižući maksimum između sredine rujna i sredine listopada. Kada temperature visoko u atmosferi (stratosferi) počnu rasti u kasno proljeće na južnoj hemisferi, uništavanje ozona se usporava, polarni vrtlog slabi i konačno se raspada, a do kraja prosinca nivo ozona se normalizira.

https://public.wmo.int/en/media/news/2020-antarctic-ozone-hole-large-and-deep