ALL NEWS
SECTORS
CATEGORIES
09/02/2021
Osnovu rada Međunarodne organizacije rada (MOR) predstavlja donošenje međunarodnih radnih standarda, odnosno načela, normi ili smjernica o ekonomskim i socijalnim pravima, uslovima rada, socijalnoj sigurnosti i blagostanju na međunarodnom planu, koje imaju za osnovne ciljeve postizanje socijalne pravde, stabilizaciju međunarodnog mira i uticaj na međunarodnu konkurenciju.
Međunarodni radni standardi sadržani su u konvencijama i preporukama MOR-a, što utiče na njihovu pravnu prirodu. Naime, ukoliko su radni standardi sadržani u ratifikovanim konvencijama, tada predstavljaju pravno obavezujuće norme, a ukoliko su sadržani u preporukama, onda imaju karakter socijalno-političkih normi.
Osnovna obilježja međunarodnih radnih standarda su:
U cilju uvažavanja razlika u uslovima rada i stepenu ekonomske i socijalne razvijenosti, koje postoje između država članica MOR-a, ublažavanje uniformisanosti standarda postiže se unošenjem klauzula fleksibilnosti, koje ovlašćuju države članice MOR-a da, u okviru granica koje postavlja određena konvencija, same odrede obim obaveza koje su spremne da preuzmu. Podrazumijeva se, naravno, da nema mjesta klauzulama fleksibilnosti u pogledu međunarodnih radnih standarda koji se tiču osnovnih prava čovjeka.
Posmatrano po tematici, međunarodni radni standardi mogu se svrstati u slijedeće grupe, odnosno oblasti:
Normativna djelatnost MOR-a sastoji se u donošenju međunarodnih konvencija i preporuka kao pravnih instrumenata kojima se postavljaju međunarodni standardi rada, odnosno osnovne norme u oblasti radnog i socijalnog prava koje treba da se provode u pojedinim državama članicama.
Konvencije MOR-a predstavljaju multilateralni međunarodni ugovor sui generis. Prema pravnom dejstvu, konvencije predstavljaju legislativne ugovore, odnosno ugovore - zakone (traites lois). Međunarodna konferencija rada predstavlja međunarodno zakonodavno tijelo, a međunarodne konvencije rada predstavljaju međunarodne zakone u pravnom smislu te riječi. Konvencija predstavlja međunarodnu zakonodavnu vrijednost za čiju je primjenu potreban akt prihvatanja, odnosno pristanak pravnih subjekata (država), koji se ogleda u aktu o ratifikaciji. Dostavljanje konvencije na ratifikaciju je obaveza parlamenta. Država koja usvoji konvenciju, mora je ratifikovati u tekstu koji je identičan sa tekstom koji je donijela MOR-a, pri čemu nisu moguće nikakve izmjene i dopune. Konvencija može biti usvojena djelimično, uslovno ili sa rezervom. Države članice MOR-a, dužne su da ratifikovanu konvenciju uvedu u pravni sistem i obezbijede uslove za njenu primjenu.
Primjena konvencija MOR-a uslovljena je:
a) Opća načela primjene konvencije važe za sve zemlje članice a to su:
b) Inkorporacija konvencija MOR-a zavisi od rješenja u pravnom poretku i moguće je da se radi o automatskom inkorporiranju ili se moraju donijeti posebni propisi da bi ratificirana konvencija imala pravni učinak.
Sve usvojene konvencije i preporuke čine međunarodno radno zakonodavstvo. Ustav MOR-a predviđa dva metoda nadzora nad implementacijom konvencije, a to su:
Usvojene konvencije dostavljaju se državama članicama MOR-a na razmatranje radi primjene, odnosno na ratifikaciju. Svaka država članica, dužna je da u roku od jedne godine da podnesene konvencije i preporuke razmotri. Ona je obavezna da usvojene konvencije i preporuke iznese pred nadležne organe. Svaka država članica obavještava administrativni savjet MOR-a o ratifikaciji konvencije. Ukoliko se desi da nadležni organ države članice ne ratifikuje konvenciju, država članica je u tom slučaju dužna da Generalnom direktoru Administrativnog vijeća dostavi podatke o:
Prema Ustavu MOR-a, država članica koja ratifikuje konvenciju dužna je da dostavi instrumente o ratifikaciji. Država koja ratifikuje međunarodnu konvenciju rada, ima obavezu da preduzme sve neophodne mjere u svrhu njene praktične primjene, odnosno da datu konvenciju uvede u svoj pravni sistem. Ona je takođe obavezna da svake godine dostavlja Međunarodnom birou rada godišnje izvještaje o preduzetim mjerama u cilju provođenja i učincima provedbe date konvencije.
Sistem izvještavanja MOR-a je dvogodišnji. Komisija eksperata za primjenu konvencija i preporuka vrši redovan nadzor nad primjenom i poštovanjem odredaba konvencije MOR-a.
U teoriji međunarodnog prava postoji shvatanje prema kojem je sud dužan da poštuje norme međunarodnog prava, iz čega proizilazi da norme međunarodnog prava imaju primat u odnosu na norme domaćeg prava, zbog čega slijedi zaključak da u slučaju neusklađenosti domaćeg zakona (propisa) sa međunarodnom konvencijom rada, treba primijeniti konvenciju.
Kada govorimo o preporukama MOR-a, trebali bismo napomenuti da se one znatno razlikuju od konvencija iste organizacije. Nakon njihovog usvajanja, države članice ne prihvataju pravila ponašanja (norme) koje iz njih proizilaze, već ideje sadržane u njima, jer su te ideje ustvari inspiracija pri stavaranju nacionalnog zakonodavstva. Preporuke se razlikuju od konvencija po prirodi pravila koja sadrže, zato što to nisu obavezne pravne norme, već preporuke o tome kako bi se pojedina pitanja mogla urediti u nacionalnom zakonodavstvu. One predstavljaju doprinos stvaranju zajedničke socijalne svijesti. Glavni cilj preporuka je da doprinesu razumnom tretiranju socijalnih problema u nacionalnim okvirima. U praksi, preporuke imaju značajnu političku snagu i teško im se može otvoreno suprotstaviti. Prema jednom stanovištu preporuke prethode konvencijama, a prema drugom one slijede konvencije. Bez obzira na to što preporuke nemaju istu pravnu snagu kao što to imaju konvencije, one itekako imaju značaj i važnost za sve države članice MOR-a.