Pošalji dokument na e-mail

Virus bolesti COVID-19 je za kratko vrijeme znatno promijenio okolnosti u kojima djeca žive. Karantinske mjere, kakve su zatvaranje škola i ograničavanje kretanja, remete ustaljeni život djece, društvena podrška slabi, a roditelji i staratelji su izloženi dodatnom stresu jer trebaju pronaći druge mogućnosti za brigu o djeci ili se odreći odlaska na posao. Riziku su posebno izložena djeca iz osjetljivih/vulnerabilnih kategorija, te je neophodno u ovom periodu uložiti dodatan trud kako bi im se omogućilo da završe školsku godinu.

Prema nalazima fondacije „Obrazovanje ne može čekati“, (https://www.educationcannotwait.org) situacija izazvana pandemijom COVID-19 dovela je do toga da je veliki broj djece i mladih širom svijeta naprasno prekinuo školovanje ( 87, 6 posto učenika uključenih u obrazovanje). Prekidi u obrazovanju mogu imati dugoročne posljedice - posebno za najugroženije. U ovoj situaciji posebo su pogođena djeca koja ranije nisu usvojila osnovna znanja iz npr., čitanja, matematike, poznavanja jezika itd. Također, djeca izbjeglica i migranata su u nepovoljnom položaju jer nisu nužno obuhvaćena nacionalnim politikama, a neophodno je i za njih obezbijediti uslove za nastavak školovanja. Djeca i mladi s teškoćama u razvoju, uz ostale marginalizirane populacije, uključujući i djecu iz manjinskih grupa, zanemaruju se i u najboljim vremenima i imaju niže obrazovne rezultate od svojih vršnjaka. U nepovoljnom položaju su i mladi ljudi koji imaju određene mentalne teškoće.

Za najugroženiju djecu obrazovanje je spas. Ne samo da pruža sigurnost i zaštitu, već za njih predstavlja i nadu u svjetliju budućnost.

Istraživanje Američke asocijacija psihologa (https://www.apa.org) ukazuje na nekoliko važnih načina na koje se npr., roditelji i staratelji djece i omladine sa teškoćama mogu nositi sa izazovima koje stvara pandemija COVID-19:

Važno je biti informisan, ali ne i pretjerivati ​​s medijima. Iako je važno biti u toku s informacijama koje se brzo mijenjaju o COVID-19, prezasićenost informacijama može izazvati dodatni stres. Potrebno je pronaći nekoliko pouzdanih izvora  i ograničiti društvene medije. Važno je razgovarati s djecom i drugim članovima porodice o COVID-19. Odabrati sigurno, ugodno mjesto i vrijeme da se otvoreno razgovara o razlozima promjena u našim životima. Djeca mogu imati teškoća u izražavanju osjećaja riječima, a ponekad se anksioznost, strah i frustracija mogu izraziti izazovnim ponašanjem. Potrebno je djeci odgovoriti na njihova pitanja i uvjeriti ih u zajednički cilj da svi budu na sigurnom. Ako škole nude mogućnosti učenja na daljinu učenicima bez određenih teškoća, istu podršku treba pružiti učenicima sa teškoćama u razvoju.

Djeci se može pružiti podrška kroz kreiranje rutine. Ako su prethodno utvrđene rutine narušene, potrebno je kreirati nove. Ovo može pomoći  djeci da se osjećaju sigurnijim i shvate šta se od njih očekuje. To može biti i važan način da se u svakodnevne navike uvedu nova ponašanja - poput pranja ruku ili ponašanja u skladu sa socijalnim distanciranjem. Važno je djeci pokazati ljubav. Djeca s teškoćama u razvoju mogu internalizirati osjećaje da su oni i / ili njihove potrebe za njegom roditeljski teret. Tokom ovog stresnog i nesigurnog vremena u kojem su roditelji istovremeno i nastavnici i odgajatelji, taj se osjećaj može pojačati. Važno je podsjetiti našu djecu o bezuslovnoj ljubavi i radosti zbog provođenja dodatnog vremena s njima.

Prema nalazima UNICEF – a (https://www.unicef.org ) posljedice COVID-19 osjetiti će i djeca iz socijalno – ugroženih porodica. Posljedice mjera koje vlade provode zbog COVID-19 mogu ove porodice dovesti u dodatne  teškoće. Dok se milioni roditelja bore da obezbijede sredstava za život, vlade trebaju povećati mjere socijalne zaštite - pružanje mreža socijalne sigurnosti i novčanih transfera, zaštitu radnih mjesta, rad sa poslodavcima za podršku radnim roditeljima itd., a sve kako bi se ova djeca osjećala sigurnom, sačuvala zdravlje, i nastavila se obrazovati, kao i njihovi vršnjaci.

Odranije je poznato da su djeca više izložena nasilju i zlostavljanju kada su škole zatvorene, socijalne službe ne rade i kretanje im je ograničeno. Na primjer, zatvaranje škola tokom epidemije ebole u zapadnoj Africi od 2014. do 2016. rezultiralo je naglim dječjim radom, zanemarivanjem, seksualnim zlostavljanjem i tinejdžerskim trudnoćama. A najčešći oblik nasilja s kojim se djeca susreću događa se u kući. U većini zemalja 2, od 3 djece, podvrgavaju se nasilnoj disciplini od strane roditelja. Šta se događa kad ta djeca ne mogu napustiti dom,  a odvojena su od nastavnika, prijatelja ili službi socijalne zaštite? I dok se milioni djece okreću digitalnoj tehnologiji za put prema vanjskom svijetu, kako ih zaštititi od rizika i potencijalnih štetnih posljedica na internetu?

Djeca koja već žive kroz humanitarne krize takođe se ne smiju zaboraviti tokom pandemije COVID-19. 2020. godina već bi trebala biti godina s više ljudi nego ikad prije kojima je potrebna humanitarna pomoć, a ugroženost djece u zemljama pogođenim krizom nastavit će se i vjerovatno će se dodatno usložnjavati posljedicama ove pandemije, izlažući ih dvostrukoj opasnosti.

https://www.gov.uk/government/publications/coronavirus-covid-19-guidance-on-vulnerable-children-and-young-people/coronavirus-covid-19-guidance-on-vulnerable-children-and-young-people;

https://www.unicef.org/coronavirus/agenda-for-action;

https://www.theguardian.com/education/2020/apr/14/the-schools-open-during-lockdown-for-some-kids-its-the-only-safe-place,

https://www.childtrends.org/