Pošalji dokument na e-mail

Ovaj post je dio bloga GeoConnect³d .

Hrvatski dio Panonskog sliva je tektonski vrlo aktivno područje. Nesretni podsjetnik su nedavni razorni zemljotresi u Petrinji (29 ^th 2020. decembra M = 6,2 na Richterovoj skali; https://www.hgi-cgs.hr/potres-u-petrinji-preliminarno-izvjesce/) i Zagrebu ( 22 ^nd marta 2020. godine, M = 5.5;. Markušić et al 2020.). Međutim, ovo nije prvi snažni potres u blizini Petrinje i Zagreba. 10. ^-og listopada 1909. godine, snažan potres (VIII ° MCS skale) pogodio područje Pokuplje ( http://www.gfz.hr/sobe-en/discontinuity.htm ). Uprkos nemerljivom ljudskom životu i materijalnoj šteti, bacio je svetlo i na unutrašnjost Zemlje. Otkriće se diskontinuitet Mohorovičić!             

a) Moho dubina diskontinuiteta u sistemu Panonskog sliva i regionu Dinarida (prema Stipčević i dr ., 2011); b) Duboki presjek sistema Dinarida i Panonskog bazena koji prikazuje dubinu diskontinuiteta Moho i strukturu prijelazne zone (potresni hipocentar u Zagrebu i Petrinji, prema Kapularić i sur ., 2019)  

Andrija Mohorovičić bio je hrvatski geofizičar rođen u Volovskom, malom mjestu na obali Jadranskog mora (Dinaridi-Adria ploča). Nakon diplome matematike i fizike u Pragu, Mohorovičić se prvo preselio u Zagreb i grad Osijek (panonski sliv), a zatim u Bakar (pločica Adria) da bi postao učitelj i profesor (Skoko i Mokrović, 1982).    Napokon se preselio u Zagreb, gdje će pronaći svoje najznačajnije otkriće, uz malu pomoć dva faktora. Prvi je svježe nabavljeni seizmograf za zagrebačku postaju, a drugi, blizina hipocentralnog područja (Herak i Herak, 2010). Štoviše, Zagreb i okolica smješteni su u složenoj kontaktnoj zoni Panonskog sliva s Dinaridima i Alpama (van Gelder i sur. 2015). Kontinuirana tektonska inverzija, uzrokovana kretanjem Adrije (Afrika) prema jedinicama europskih ploča, snažno utječe na strukturni okvir područja, uzrokujući preokret u obrnutom položaju i klizanje. Jedan od primjera je rasjed Pokupsko, u čijoj se zoni zemljotres dogodio u oktobru 1909.

Zemljotres 1909. zapažen je na mnogim seizmičkim postajama širom Evrope. Uprkos ograničenim komunikacijskim mogućnostima u to vrijeme (bez e-pošte ili video poziva), Mohorovičić je uspio prikupiti podatke sa 41 stanice (Herak i Herak, 2010). Analizirajući podatke, zaključio je da pojedine faze seizmičkih valova ne dosežu stanicu na udaljenostima većim od 700 km, a do nekih su postaja došla dva uzdužna vala (http://www.gfz.hr/sobe-en /discontinuity.htm). Mohorovičić je došao do odgovora: „ obje vrste valova ... su istog tipa, koji se međusobno razlikuju samo zato što na površinu Zemlje dolaze različitim putevima... “(Mohorovičić, 1910). Stoga je, na osnovu analize seizmičkog vala, Mohorovičić zaključio da unutrašnjost Zemlje nije homogena i da je sastavljena od diskontinuiteta. U sljedećih nekoliko decenija njegovo su otkriće potvrdile i druge studije (Rothé, 1924). Na kraju, u čast Mohorovičićevog pionirskog rada, nagli porast brzine seizmičkih valova od Zemljine kore do plašta nazvan je Mohorovičić (Moho) diskontinuitet.

Konačno, šta možemo zaključiti i naučiti iz ove kratke priče?

Neki od osnovnih preduvjeta za otkriće su jednostavni. U osnovi, ljudska znatiželja, razmjena podataka, razmišljanje izvan okvira začinjeno dosljednim radom i malo sreće mogu dovesti do novih uvida u prirodu. Što je najvažnije, nauka nam može pomoći da naučimo iz loše situacije poput zemljotresa i, shodno tome, pripremiti nas za buduće izazove!

https://geoera.eu/blog/croatian-earthquakes-moho