Mit #1

„Čuo/la sam za mladića koji je nestao tokom noći, a ujutro je pronađen bez bubrega, izvađenih radi prodaje na crnom tržištu.“
Stvarnost:
Ovakav slučaj nikada nije zabilježen. Ilegalna trgovina organima je zakonom zabranjena, a zbog izuzetne složenosti transplantacijskog postupka ovakav scenario je praktično nemoguć. Utvrđivanje podudarnosti tkiva davaoca i primaoca, angažman visokoobrazovanog medicinskog osoblja te upotreba savremene medicinske tehnologije čine tajnost takvog postupka nemogućom.

Mit #2

„Bogati ljudi i poznate ličnosti imaju prednost na listama čekanja za transplantaciju.“
Stvarnost:
Materijalni status i društveni položaj ne utiču na redoslijed na listi čekanja. Prvenstvo se određuje isključivo na osnovu medicinskih kriterija: podudarnosti tkiva, krvne grupe, dužine čekanja, težine bolesti i hitnosti stanja. Faktori poput rase, spola, starosti, prihoda ili društvenog statusa se ne uzimaju u obzir.

Mit #3

„Ako bolnica zna da želim donirati organe, hoće li ljekari i dalje pokušati spasiti moj život?“
Stvarnost:
Da. Timovi za liječenje pacijenata potpuno su odvojeni od transplantacijskih timova. Spašavanje života je uvijek apsolutni prioritet. Transplantacijski timovi se obavještavaju tek nakon što su svi pokušaji spašavanja života iscrpljeni, kada se medicinski utvrdi smrt i kada porodica da saglasnost za doniranje organa.

Mit #4

„Moja religija ne podržava doniranje organa.“
Stvarnost:
Sve velike svjetske religije podržavaju donaciju organa i smatraju je činom humanosti, solidarnosti i ličnog moralnog izbora.

Mit #5

„Ne želim da moja porodica snosi troškove ako doniram organe.“
Stvarnost:
Porodica donora ne snosi nikakve finansijske troškove u vezi sa doniranjem organa.

Mit #6

„Može li primatelj ili njegova porodica kasnije kontaktirati ili opterećivati moju porodicu?“
Stvarnost:
Identitet donora ostaje zaštićen. Informacije o donoru mogu se prenijeti primaocu samo ako to izričito želi porodica donora.