Utjecaj fleksibilizacije rada na kolektivno pregovaranje i kolektivne ugovore

1. Fleksigurnost

Upravo ova dva, naizgled nespojiva zahtjeva, dakle, fleksibilnost i sigurnost, osnovne su determinante koncepta „fleksigurnosti“  koji je temeljna postavka suvremenog radnog zakonodavstva i tzv. novog koncepta rada. Balans između zahtjeva za fleksibilnost i potrebe za socijalnom sigurnosti, istovremeno je i područje koje će dominantno utjecati na obuhvat kolektivnog pregovaranja i predmet kolektivnih ugovora.

U okviru ovako definiranog modela rada i kolektivnog pregovaranja, pojavljuju se fleksibilni oblici rada , rad kod kuće radnika, rad izvan poslovnih prostorija poslodavca, radni odnos na određeno vrijeme, rad s nepunim radnim vremenom, koji će postati pravilo, a ne izuzetak . Pored fleksibilnih oblika rada, uvodi se fleksibilna organizacija rada, pa će sintagma cjeloživotnog učenja biti implementirana i u oblasti rada. Radnik će se morati osposobljavati za mnoštvo poslova i zadataka da bi bio konkurentan na tržištu rada, a shodno tome poslodavci će biti dodatno zainteresirani i za područje obrazovanja radnika . Istovremeno, predstavnici kapitala zahtijevaju i fleksibilnost plaća u smislu striktnog vezivanja plaća za izvršeni rad, te plaća koje će biti utemeljene na realnim odnosima koji postoje u datom momentu na tržištu rada. Područje fleksibilizacije obuhvatit će i pitanja otkaza i otkaznih rokova, pitanje otpremnina , te posebno pitanje radnog vremena , uključujući i trajanje tzv. radne nedjelje .

Drugi dio pojma “fleksigurnost”, dakle aspekt socijalne sigurnosti, je kompleksan i delikatan, te prioritetno pripada javnom pravu, odnosno državi koja mora preuzeti odgovornost za socijalnu sigurnost i blagostanje svojih građana kada se nađu u stanju socijalne potrebe . Sigurnost podrazumijeva: sigurnost prihoda i sigurnost zapošljavanja .

Kao parametri za vrednovanje i procjenjivanje fleksibilnosti tržišta rada pojavljuju se:

1. fleksibilnost zapošljavanja koja doznačava mogućnosti zapošljavanja radnika na osnovu fleksibilnih normi rada (ugovor o radu s nepunim radnim vremenom, ugovor o radu na određeno vrijeme i sl.);
2. fleksibilnosti otkazivanja kao skupa pretpostavki za nastupanje valjanih razloga za otkazivanje, ali i za otkazne rokove i otpremnine ;
3. fleksibilnost plaća, odnosno uvjeti rada vezani za ostvarivanje prava u pogledu radnog vremena, plaćenog odsustva, odmora i uređivanja minimalnih plaća.

 

Istovremeno, s druge strane, sigurnost podrazumijeva:

1. sigurnost radnog odnosa;
2. sigurnost zapošljavanja;
3. sigurnost prihoda.

 

Fleksibilnost plaća vezuje se za rješenja u radnom zakonodavstvu koja putem decentralizacije, tj. povlačenjem predstavnika vlasti (države) omogućavaju socijalnim partnerima da postignu dogovore o najnižim cijenama rada, uspostavljanju veze između visine plaće i radne uspješnosti, te svim drugim naknadama za obavljeni rad. Ovakvom pozicijom plaće predstavljaju jedan od pogodnih instrumenata za prilagođavanje specifičnim uvjetima okruženja i odražavaju standard fleksibilzacije radnih odnosa koje potenciraju poslodavci. Fleksibilnom plaćom se smatra plaća koja je ovisna o individualnom doprinosu radnika i postignutim rezultatima, odnosno plaća koja je vezana za individualno ili kolektivno izvršenje rada.

Sigurnost prihoda je oblik sigurnosti koji znači sposobnost zadržavanja prihoda po prestanku radnog odnosa, odnosno rada za plaću. Na tržištu rada sigurnost prihoda se primarno osigurava novčanim naknadama u slučaju nezaposlenosti, zbog čega u ovom segmentu kolektivni ugovori nemaju neposrednog značaja. Međutim, od osiguranja adekvatnog sistema naknada za slučaj nezaposlenosti, velikim dijelom ovisi prihvaćanje procesa fleksibilizacije zapošljavanja i fleksibilnosti otkazivanja rada, od strane sindikata, odnosno radnika, tako da se posrednim putem, kolektivni ugovori, ipak, vezuju za sigurnost prihoda.

 „Flexsicurity“ pristup na modernim tržištima rada koji kombinira fleksibilno radno zakonodavstvo i socijalnu sigurnost u savremenom razvoju radnih odnosa procjenjuje se kao najbolji odgovor za izazove u globaliziranom svijetu. Osnovna karakteristika fleksigurnosti vezuje se za zaštitu pojedinaca (osoba), a ne zaštitu radnog mjesta . Ova karakteristika poslodavcima omogućava da bez velikih procedura i poteškoća otpuste ili zaposle nove radnike, a da pri tome otpušteni radnik ima sigurnost, budući da ima, sa jedne strane, naknade za vrijeme kada je bez posla, a sa druge strane, otvorene mogućnosti usavršavanja i promjene profesije. Praksa pokazuje da u zakonodavstvima koja imaju visoku zaštitu radnih mjesta neprekidno raste broj zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme i ugovora o radu s nepunim radnim vremenom, što ima za posljedicu stvaranje dvije vrste radnika  - onih koji su zaštićeni (tzv. zaposleni na neodređeno vrijeme), te ostalih koji nemaju skoro nikakve sigurnosti . Imajući navedeno u vidu, možemo reći da se fleksigurnost pojavljuje kao Metod kojim se jača sigurnost pojedincu u zapošljavanju kroz proširene mogućnosti dolaženja do posla u svakoj etapi radnog vijeka i to u okolnostima ubrzanih i korjenitih promjena.

Zbog različitih tradicija i različitih okolnosti u suvremenim državama ne postoji jedinstveni model fleksigurnosti . U modelu fleksigurnosti, kolektivni ugovori i kolektivno pregovaranje predstavljaju noseći stub modernog tržišta rada, s obzirom na to da utvrđuju način na koji je moguće naći „ravnotežu kompromisa“ između fleksibilizacije i sigurnosti, što im daje nezaobilaznu ulogu i značaj. Konkretnije, kolektivni ugovori javljaju se kao instrumentarij, koji po prirodi stvari, karakterizira model fleksigurnosti tržišta rada i predstavljana njegovo supstancijalno obilježje.