Akti Međunarodne organizacije rada o kolektivnom pregovaranju

Promocija kolektivnog pregovaranja jedno je od centralnih i najvažnijih pitanja kojima se bavi Međunarodna organizacija rada (MOR). Kao što je priznato Deklaracijom iz Filadelfije, MOR-a ima “svečanu obavezu da promovira među narodima svijeta programe koji će ostvarivati djelotvorno priznavanje prava na kolektivno pregovaranje.”^[1]

Važnost kolektivnog pregovaranja je relativno nedavno reafirmisana Deklaracijom MOR-a o osnovnim principima i pravima na radu iz 1998. godine, prema kojoj se sve države članice, bez obzira na to da li su ratificirale relevantne Konvencije, smatraju obaveznim po samoj činjenici članstva u Organizaciji, “promovirati i ostvarivati principe koji se odnose na efikasno priznavanje prava na kolektivno pregovaranje”.^[2]

Kolektivno pregovaranje predmet je međunarodnih radnih standarda (konvencija i preporuka) MOR-a^[3], od kojih posebno ističemo:

• Konvenciju broj 87. o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava (iz 1948. godine),
• Konvenciju broj 98. o pravima radnika na organizovanje i kolektivno pregovaranje (iz 1949. godine),
• Konvenciju broj 154. i Preporuku broj 163., vezane za kolektivno pregovaranje (iz 1981. godine),
  • Preporuku broj 91. o kolektivnim ugovorima (iz 1951. godine).

 

Shvatanje o slobodnom karakteru kolektivnog ugovaranja proističe iz Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 87, kojom je utvrđeno da organizacije radnika i poslodavaca imaju pravo da organiziraju svoje aktivnosti i formulišu svoje programe dobrovoljnim pregovorima. Organi vlasti obavezuju se na uzdržanost od bilo kakvih uticaja kojima bi ograničili pravo na slobodno pregovaranje.

Konvencija broj 87. u svom članu 3., ističe da:

“1. Radničke i poslodavačke organizacije imaju pravo na donošenje svojih statuta i administrativnih pravila, slobodnih izbora svojih predstavnika, organiziranje svoga upravljanja i djelatnosti i formulisanje svoga akcionog programa.

2. Javne vlasti moraju se uzdržavati od svake intervencije takve prirode koja bi imala za cilj ograničenje ovoga prava ili ometanje zakonskog izvršenja.“

Konvencija broj 98. o pravima radnika na organizovanje i kolektivno pregovoranje, koja je usvojena 1. jula 1949. godine, predviđa zaštitu protiv akata antisindikalne diskriminacije u pogledu zaposlenosti (uslovljavanje prijema radnika u radni odnos neučlanjivanjem u sindikat) i zaštitu diskriminacije zbog učešća u sindikalnim aktivnostima.

Konvencija broj 98. u svom članu 4., ističe da:

“Preduzimaju se mjere primjerene nacionalnim uslovima ako je potrebno da se podstakne i unaprijedi puni razvoj i šire korištenje mehanizma za dobrovoljno pregovoranje između poslodavaca ili organizacija poslodavaca i organizacije radnika, radi regulisanja načina i uslova zapošljavanja putem kolektivnih sporazuma.”

Međunarodna organizacija rada, svojom Konvencijom broj 154. o kolektivnom pregovaranju iz 1981. godine, u članu 2., kolektivno pregovaranje definiše kao:

„svako pregovaranje između poslodavca, grupe poslodavaca, jedne ili više organizacija poslodavaca s jedne strane, i jedne ili više radničkih organizacija sa druge strane, radi:

• utvrđivanja uslova rada i uslova zapošljavanja; i/ili
• regulisanja odnosa između poslodavaca i radnika; i / ili
• regulisanja odnosa između poslodavaca i njihovih organizacija i jedne ili više radničkih organizacija“.

 

Konvencija broj 154. predviđa mjere usmjerene u pravcu unaprjeđivanja kolektivnog pregovaranja, i to:

• kolektivno pregovaranje treba da omogući da svi poslodavci i grupe radnika budu pokriveni dejstvom kolektivnog ugovora;
• kolektivno pregovaranje treba da bude progresivno prošireno na sva pitanja obligacionog i normativnog dijela kolektivnog ugovora;
• treba predvidjeti pravila postupka pregovaranja, sporazumom između udruženja poslodavaca i sindikata radnika;
• kolektivno ugovaranje ne smije da bude usporeno zbog odsustva pravila koja uređuju sam postupak ugovaranja;
• odbori i postupak rješavanja radnih sporova treba da budu tako koncipirani da doprinesu unaprjeđivanju pregovaranja.

 

Pod kolektivnim ugovorom, prema Preporuci Međunarodne organizacije rada broj 91., podrazumijeva se:

“svaki pisani sporazum koji se odnosi na uslove rada i zaposlenja zaključen između, s jedne strane, poslodavca, grupe poslodavaca ili jedne ili više organizacije poslodavaca, i, s druge strane, jedne ili više reprezentativnih organizacija radnika, ili, u odsustvu takvih organizacija predstavnika zainteresovanih radnika, pravovoljno izabranih i opunomoćenih od strane ovih poslednjih, saobrazno nacionanim propisima”.

 

Od konvencija i preporuka MOR-a, koje su od posebnog značaja^[4] za kolektivno pregovaranje, pored pomenutih, ističemo i sljedeće:

• Konvencija br. 5 o minimumu godina za prijem djece u industrijska preduzeća (1919.);
• Konvencija br. 14 o nedjeljnom odmoru – industrija (1921.);
• Konvencija br. 87 o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava (1984.);
• Konvencija br. 89 o noćnom radu žena u industrijskim preduzećima (revidirana) (1948.);
• Konvencija br. 90 o noćnom radu djece u industriji (revidirana) (1948.);
• Preporuka br. 81 koja se odnosi na kolektivne ugovore (1947.);
• Preporuka br. 82 koja se odnosi na dobrovoljno pomirenje i arbitražu (1947.);
• Konvencija br. 99 koja se odnosi na metode određivanja minimalnih nadnica u poljoprivredi (1951.);
• Preporuka br. 99 o stručnom osposobljavanju i preosposobljavanju invalida (1955.);
• Konvencija br. 100 o jednakosti nagrađivanja muške i ženske radne snage (1951.);
• Konvencija br. 102 o minimalnoj normi socijalnog obezbjeđenja (1952.);
• Konvencija br. 106 o nedjeljnom odmoru (trgovina i biroi), (1957.);
• Konvencija br. 111 koja se odnosi na diskriminaciju (zapošljavanje i zanimanje), (1958.);
• Konvencija br. 117 o osnovnim ciljevima i normama socijalne politike (1962.);
• Konvencija br. 122 o politici zapošljavanja (1964.);
• Konvencija br. 123 o minimalnim godinama života za zapošljavanje na podzemnim radovima u rudnicima (1965.);
• Preporuka br. 129 o komuniciranju između rukovodstva i radnika unutar preduzeća (1967.);
• Konvencija br. 132 o plaćenom godišnjem odmoru (revidirana), (1970.);
• Konvencija br. 135 o radničkim predstavnicima (1971.);
• Konvencija br. 138 o minimalnim godinama za zapošljavanje (1973.);
• Konvencija br. 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca (1982.);
• Preporuka br. 166 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca (1982.).

 

Konsultacije i informisanje na tripartitnoj osnovi (predstavnika vlade, poslodavaca i radnika), predpostavka su za preduzimanje mjera od strane vlade radi podsticanja kolektivnog pregovaranja.

 

[1]Deklaracija iz Filadelfije 1944., član III(e). prim. aut.

[2] Stav 2 (a) Deklaracije. prim. aut.

[3] Pravo na učestvovanje u kolektivnom pregovaranju je takođe priznato u nekim važnim međunarodnim tekstovima koji nisu MOR-ovi, među kojima je Inter-američka povelja o socijalnim garancijama (1948.), Evropska socijalna povelja (1961.) i Povelja Evropskih zajednica o osnovnim socijalnim pravima radnika (1989.). prim. aut.

 

[4]Poseban značaj navedenih konvencija MOR-a za kolektivno pregovaranje ogleda se i u tome što njihov sadržaj može direktno uticati na rješenja u konkretnom kolektivnom ugovoru čak i ako data konvencija nije ratificirana u nacionalnom zakonodavstvu, tako da je poznavanje konvencija i preporuka MOR-a jedno od značajnih pitanja u pripremi pregovaračkih timova. prim. aut.