Vijesti

 

SVE VIJESTI


SEKTORI

KATEGORIJE

Utjecaj fleksibilizacije rada na kolektivno pregovaranje i kolektivne ugovore

21.10.2022

Pošalji dokument na e-mail

E-mail pošiljaoca (*):
E-mail primaoca (*):
Komentar:

2. Implikacije procesa fleksibilizacije na kolektivno pregovaranje

 

Globalizacija i fleksibilizacija rada kao planetarni proces se odvijaju neovisno o našim stavovima i željama, zato je ove procese nužno prihvatiti i nastojati njima upravljati kako bi se izbjegla stihijnost njihovog utjecaja na tržište rada u našoj zemlji. Od posebnog značaja je da se fleksibilizacija gradi u balansu sa socijalnom sigurnosti. Bitno je insistirati na odgovornosti države da osigura socijalna prava kao prava koja su komplementarna ekonomskim zakonitostima tržišta rada koja u globalnom okruženju dobivaju prioritet. Tu odgovornost država ne može prenositi na poslodavce putem rigidnoga radnog zakonodavstva, jer socijalna je država[1], a ne poslodavci.

Cijeneći navedeno proces fleksibilizacije tržišta rada i rada uopšte u znatnoj mjeri se reflektira i na značaj i ulogu kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora. Fleksibilizacija ustvari ambivalentno utječe na sustav kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora[2], tako što s jedne strane narušava tradicionalnu “ravnotežu snaga” u socijalnom dijalogu na štetu radnika[3], a s druge strane dodatno afirmira potrebu za kolektivnim pregovaranjem i širenjem područja kolektivnog ugovaranja. U smislu pomenutog neke od izravnih i neizravnih implikacija fleksibilizacije na kolektivno pregovaranje i kolektivne ugovore ogledaju u slijedećem:

  • Nakon gotovo stoljeća stalnog rasta prava povezanih s radom, odnosno razvoja radnog prava u smjeru koji direktno pogoduje radnicima, u uslovima fleksibilizacije dolazi do usporenja, konsolidacije, te moguće regresije prava.

 

  • Sve izraženija individualizacija radnika, kao posljedica fleksibilizacije radnog odnosa, umanjuje upućenost takvog, dakle, “atomiziranog radnika”, na kolektivno pregovaranje. Radnici angažovani kroz atipične oblike radnog odnosa, poput rada kod kuće, sezonskog rada i sl., su u potpunosti individualizirani (atomizirani) i praktično lišeni mogućnosti kolektivnog predstavljanja, pa time i kolektivnog pregovaranja.

 

  • Deregulacijom rada intervencionizam države u sferu rada praktično odumire, što istovremeno jača autonomno reguliranje odnosa u radu između socijalnih partnera, stvarajući okolnost da se putem kolektivnih ugovora dodatno supstituira radno zakonodavstvo.

 

  • Radni odnosi sve više se reguliraju na nadnacionalnoj razini, poput “zakonodavstva MOR-a” i drugih internacionalnih organizacija, što značajno utječe na predmet i područje kolektivnog pregovaranja.

 

  • Fleksibilizacija stvara krizu radnog prava (zakonodavstva)[4], a istovremeno kolektivnom ugovaranju daje prednost u reguliranju rada.

 

  • Trend snižavanja dostignutog nivoa socijalnih prava, odnosno pritisak u tom pravcu, djeluju mobilizirajuće i integrativno u pravcu sindikalnog organiziranja radnika[5], što reaktivno doprinosi osnaživanju pozicije radnika (sindikata) u socijalnom dijalogu i kolektivnom pregovaranju.

 

  • Novi izazovi koje pred sindikate stavlja fleksibilizacija utiču na osavremenjivanje metoda djelovanja i organiziranja sindikata.

 

  • Uprkos mogućem negativnom učinku fleksibilizacije na nivo članstva u sindikatima, upravo se sindikati apostrofiraju kao jedina snaga koja bi trebala dovesti do toga da se prava koja se fleksibilizacijom smanjuju ili brišu, zamijene pravima proizašlim iz kolektivnog pregovaranja, što dodatno jača sindikalizam[6].

 

  • Globalizacija utječe na smanjivanje sindikalne aktivnosti i na izraženiji sukob u odnosima sindikata i poslodavaca, što još više imobilizira radno pravo.

 

  • Radno pravo ostaje nacionalna kategorija, ali kako se radni odnosi sve više sele izvan okvira i domašaja nacionalnih prava, nacionalno radno pravo sve više gubi svoj sadržaj i ustupa mjesto stvaranju „globalnog radno-pravnog poretka“.

 

  • Pred sindikatima je izazov da fleksibilizaciju usklade sa mehanizmima socijalne države u smislu da za sve one koji bi fleksibilizacijom na tržištu rada mogli biti dovedeni u nepovoljan položaj, država mora biti garant održanja odgovarajuće razine kvaliteta života. Pritom, prije svega, treba naglasiti inspekcijsku, sudsku i izvansudsku realizaciju i zaštitu pripadajućih prava i realnost primanja na bazi osiguranja za slučaj nezaposlenosti, ali jednako tako i angažiranje svih ostalih prerogativa sistema socijalne sigurnosti. U vezi s navedenim važno je naglasiti da se u novoj konstelaciji odnosa otvara značajan prostor za reafirmaciju uloge sindikata u socijalnom dijalogu s državom, te time i prostor za širenje područja kolektivnog pregovaranja i predmeta kolektivnih ugovora u odnosu na tradicionalne sadržaje koji su primarno vezani za odnos između radnika i poslodavaca.

 

  • Kolektivno pregovaranje sve više se usmjerava na razinu preduzeća i sklapanje pojedinačnih kolektivnih ugovora što slabi snagu sindikata i umanjuje solidarnost sindikalnog pokreta.

 

  • Smanjenje udjela radnika u industriji i povećanja broja radnika u tercijarnom sektoru, dovodi u pitanje opstanak koncepta rada i radnog odnosa zasnovanog na taylorističkoj masovnoj proizvodnji, u kojem se pod radom podrazumijeva “konkretan rad“ na “konkretnom radnom mjestu“, u određeno vrijeme. Ovakav koncept rada i radnog odnosa, ne odgovara poslodavcima u uslužnom sektoru, a sve češće ni u nekim vidovima industrije.Ova okolnost dovodi do sve većeg smanjenja učešća radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme, odnosno kroz tradicionalni koncept “sigurnog radnog mjesta”, što dovodi do opadanja motivacije za članstvo u sindikatu.

 

  • Segmentacija rada i diverzifikacija radnog odnosa će pogoditi sindikate[7], u kojima je moguće očekivati povećanu fluktuaciju članstva, jer radnici zaposleni u fleksibilnijim oblicima rada, povremeni i privremeni radnici, obično nisu dio sindikalizirane populacije radnika.

 

  • Socijalni partneri moraju redefinirati svoje uloge i unutarnju organizaciju, njihova suradnja zahtijeva sofisticiranije oblike koji odgovaraju novim društveno-ekonomskim i pravnim postavkama[8]. Strukturne društvene promjene i tehnološki napredak utiču na eroziju i segmentiranje radne snage. Sofisticirani proizvodi i proizvodni procesi traže drugačiji rad, univerzalnu specijalizaciju znanja i stručnosti, a stalnost i dugotrajnost rada i radnih odnosa se sve više zamjenjuje privremenim i povremenim formama. Uvođenje tehnoloških promjena, automatizacija proizvodnje i sl., dovode do smanjenja potražnje za niskokvalifciranom radnom snagom, te istovremeno do više potražnje za obrazovanom i za obrazovanje spremnom radnom snagom, što dovodi do polarizacije među ovim grupacijama radnika sa aspekta zainteresiranosti za kolektivno pregovaranje i participaciju u sindikatu.

 

  • Decentralizacija kolektivnog pregovaranja i smanjenje uloge države dovest će u pitanje održivost erga omnes efekta u kolektivnom pregovaranju, i posredno do većeg interesa za participaciju u sindikatima i udruženjima poslodavaca koji su sposobni za svoje članove stvoriti bolje uslove rada i poslovanja.

 

[1] Socijalna je država pravni oblik organizacije jedne vrste države blagostanja (welfare state) u kojem se pozicioniraju obveze države na području socijalne i ekonomske politike kako bi se uspostavio i održao sistem socijalne sigurnosti i umanjile ekstremne socijalne razlike. Država blagostanja je širi koncept u kojemu se država pojavljuje u ulozi korektora funkcionalnih grešaka modernog kapitalizma. U tom smislu država blagostanja, a tako i socijalna država, trebaju reparirati greške i defekte koji nastaju prostom primjenom zakona tržišta. prim. aut.

[2] Radi se o tome da fleksibilizacija rada istovremeno jača i slabi poziciju kolektivnog pregovaranja. Ilustracije radi, fleksibilizacija umanjuje masovnost sindikata na način da veliki dio radnika angažovanih kroz tzv. atipične forme radnog odnosa, objektivno, ostaje nesindikaliziran, dok istovremeno trend smanjivanja socijalnih prava kao implikacija fleksibilizacije, utiječe motivirajuće i mobilizirajuće na radnike u pravcu članstva u sindikatima, te na osavremenjivanje rada sindikata. Na isti način kolektivno ugovaranje s jedne strane dobiva na značaju, dok se s druge strane, npr. reducira nivo pregovaranja u pravcu sklapanja pojedinačnih kolektivnih ugovora, što proizvodi „paradoksalan učinak“. prim. aut.

[3] Između ostalog na slabljenje pozicije radnika u socijalnom dijalogu utječe i redefiniranje i inhibiranje uloge države u socijalnom dijalogu, posebno ako se ima u vidu da je država u osnovi naklonjenija radnicima kao slabijoj strani u socijalnom dijalogu. prim. aut.

[4] Neodgovaranje zahtjevima globalizacije i izbjegavanje osmišljanja alternativa postojećim modelima radnih odnosa mogu dovesti do pojave kritične mase zahtjeva koji bi, gotovo nekontrolisano, mogli nametnuti punu fleksibilizaciju, ako radno pravo ne bi počelo ubrzano tražiti alternative postojećem stanju. To bi moglo dovesti do toga da se ekonomska promišljanja nametnu kao jedino mjerilo radnom pravu, pri čemu bi radnici i rad deregulacijom, bez funkcionalnih alternativa, ostali nezaštićeni. Konačno, to bi značilo opasnost i za samo postojanje radnog prava.  - International Labour Office, 2013., 102nd Session, Social Dialogue, Geneve, str. 118.

[5] Europska sindikalna konfederacija, kao i druga interesna udruženja poslodavaca i radnika, imaju važne uloge, ali su ipak mnogo bliže političkom karakteru, nego interesnom predstavljanju socijalnih partnera. Stoga se interesno pregovaranje, uprkos postojanju tih struktura i dalje dominantno odvija na nacionalnom nivou. prim. aut.

[6] Od početka XX vijeka sindikati su putem socijalnog radnog prava i socijalne države doživjeli period znatnog rasta i osnaženja. prim. aut.

[7] Tabela: Sindikalna gustoća u nekim zemljama u periodu 1960 – 2006 (% radnika članova sindikata)

 

1960

1980

2000

2006

Danska

57

79

74

69

Francuska

20

18

8

8

Holandija

42

35

23

20

Italija

25

50

35

33

Nemačka

35

35

25

21

SAD

31

22

13

12

Španija

-

-

17

15

Velika Britanija

40

51

30

28

 

Izvor: OECD 2006.

 

U tabeli je vidljivo da se od početka 80-ih godina udio članova sindikata u ukupnom broju radnika smanjuje u većini zemalja, što je u velikoj mjeri u korelaciji s procesom fleksibilizacije rada. Tačni podaci o članstvu sindikata nisu uvijek lako dostupni jer ih sindikati nerado otkrivaju. Najjednostavnija mjera raširenosti sindikata je stopa sindikalizacije, koja se naziva i sindikalna gustoća (union density), koja predstavlja učešće radnika koji su članovi sindikata u ukupnom broju zaposlenih radnika određene zemlje. S obzirom da u nekim zemljama penzioneri čine veliki deo sindikalnog članstva, radi međunarodne kompatibilnosti kod statistike se u obzir uzimaju samo članovi sindikata iz populacije zaposlenih radnika, što je iskazano i u ovoj tabeli. prim. aut.

[8]Tokom perioda socijalizma sindikati su u gotovo svim socijalističkim državama bili jedna od najmasovnijih institucija, često masovniji i od same komunističke partije. Sindikalnim članstvom bili su obuhvaćeni gotovo svi radnici, a sindikalna gustoća dosezala je 90 posto, dok je u nekim slučajevima postojao i potpuni obuhvat radnika članstvom u sindikatu. Iako u većini država članstvo u sindikatu nije bilo obvezno, navedena masovnost je proizilazila iz društvene uloge sindikata u distribuciji pojedinih socijalnih usluga i dobara, kao što je stanovanje,  ljetovanja i druge zabavne aktivnosti, nabava prehrambenih i drugih namirnica itd. Sindikati su na taj način bili dio sustava socijalne sigurnosti (re)distribucije socijalnih prava. Dakle, tamo gdje članstvo u sindikatu nije bilo obvezno, bilo je praktično neizbježno zbog uloge sindikata u društvu. Polazeći od takvog stanja, pad članstva na početku procesa tranzicije u tzv. socijalističkim zemljama nije neočekivan, iz razloga potpune promjene u ulozi koju su sindikati imali, odnosno u njegovom distributivnom kapacitetu. prim. aut.