Pošalji dokument na e-mail

- Uvodne napomene

Revolucionarne tehnološke promjene i potpuna izloženost konkurenciji na tržištu koju nosi proces globalizacije definitivno su u prošlost smjestili ideal sigurnog i stalnog radnog mjesta baziranog na jednom za sva vremena stečenoj radnoj kvalifikaciji. Globalizacija, dakle, donosi sa sobom, praktično automatski i zakonomjerno, fleksibilizaciju rada i deregulaciju tržišta radne snage, tako da je u području rada fleksibilizacija ustvari sinonim za globalizaciju.^[1]

Fleksibilizacija tržišta rada[2] i rada uopće je pojam kojim se obuhvataju zakonske i druge mjere prilagođavanja rada i radnih uslova ekonomskim promjenama. Globalizirani ekonomski odnosi suštinski su promijenili položaj rada kao faktora proizvodnje, što je dovelo do redefiniranja njegovog položaja u socio-ekonomskim odnosima^[3]. U tom smislu, fleksibilizacija je strukturalna promjena koja dovodi do prilagođavanja tržišta rada, prije svega, zahtjevima kapitala.

Učinci globalizacije su ogromni: ona mijenja shvatanje društvenog prostora, uvodi nova mjerila teritorijalnosti, tako da postaje gotovo besmisleno tradicionalno tumačenje suverenosti država i nacionalnog pravnog poretka. Globalizacija ekonomije i pojava radne snage kao globalne kategorije, utječe i na ponudu i na regulaciju radne snage na nacionalnim tržištima rada, utječe na uslove sticanja državljanstva, zapošljavanje i razine zaposlenosti, plaće i druge elemente rada i zapošljavanja. Uvodeći fleksibilna tržišta rada, prisilno fleksibilizirajući radnu snagu, te određujući prava i cijenu rada, globalizacija snažno utječe na nacionalna radna prava^[4].

Razvoj suvremenog radnog zakonodavstva^[5], a time i perspektiva kolektivnog pregovaranja vrlo ubjedljivo su, dakle, determinisani procesom fleksibilizacije tržišta rada i rada uopće. Radi se o tome da poslodavci već nekoliko decenija vrlo snažno izražavaju zahtjev za povećanjem fleksibilnosti radnog zakonodavstva^[6], što je svoj antipod dobilo u zahtjevu za održanjem socijalne sigurnosti, koji ističu predstavnici rada (sindikati). Ustvari je riječ o tome da se kroz fleksibilizaciju rada od radnika očekuje da odustanu od dostignutog nivoa socijalne sigurnosti, koja se odnosi, između ostalog, i na sigurnost zaposlenja, ali i o to da se radnicima istovremeno mora pružiti sigurnost i dinamika buduće zapošljivosti, ne apstraktne, već one koju će država mjerama ekonomske politike odgovorno garantirati. Taj socijalni aspekt države, odnosno socijalna prava za vrijeme nezaposlenosti povezane s fleksibilizacijom tržišta rada čine dio „dogovorenog paketa“, odnosno conditio sine qua non odgovorne (funkcionalne) fleksibilizacije rada^[7]. Ekonomsko i socijalno rezonovanje pri tome je nedjeljivo, a cilj radnog prava i jeste pomirenje socijalne sigurnosti s ekonomskim razvojem.

Ovdje je važno imati u vidu jedno od glavnih načela MOR-a, kojim je postulirano da rad nije roba ili samo fiksni trošak proizvodnje. Rad se, dakle, ne smije posmatrati samo kao roba ili predmet razmjene, njime se ne trguje. Rad u sebi treba nositi elemente socijalne sigurnosti, sigurnosti koja neće samo garantirati određena prava u slučaju prestanka radnog odnosa, već i ostvarivati uslove za nastanak radnog odnosa. U tom smislu zadatak radnog prava nije očuvanje postojećeg stanja ili očuvanje radnih odnosa po svaku cijenu, već je to i planiranje, upravljanje i koordinacija nastojanja za uspostavom socijalne sigurnosti.

[1] Regionalno i globalno integrisanje brišu nacionalne granice. Dolazi do novog shvatanja pravnih, ekonomskih i društvenih identiteta koji su u službi suvremenog kapitalizma u kojem se organiziraju tokovi kapitala i djelovanje multinacionalnih aktera u želji da se postigne najveća razina proizvodnosti rada uz najmanje proizvodne troškove. prim. aut.

[2] Ideja i težnja fleksibilizacije radnog zakonodavstva, fleksibilizacija uopće, pojavljuje se u drugoj polovici 20. vijeka u sklopu ideje neoliberalizma. Koncept se pojavio u SAD-u, gdje su radni odnosi fleksibilni i gdje se fleksibilizacija radnog prava nikada nije provodila ciljanim i upravljanim procesom, jer radni odnosi nikada i nisu bili predmetom sistemske i stroge regulacije. prim. aut.

[3] Rad se u industrijskom (kapitalističkom) društvu razvijao kroz tri faze, to su:

1. faza - proleterski  rad (prva faza industrijalizacije);

2. faza - salarijat – rad kao socijalni status (XX vijek);

3. faza - fleksibilni rad – (XXI vijek).  prim. aut. 

[4] Za razliku od znanja, tehnologije i kapitala, rad kao elemenat međunarodne proizvodnje u puno manjoj mjeri je globaliziran. Radi se o tome da je mobilnost radne snage, posebno u smislu prekogranične mobilnosti, daleko više limitirana, što posljedično upućuje i na skromne mogućnosti interesnog predstavljanja radnika na nadnacionalnom nivou, te u tom smislu i na ograničenja u kolektivnom ugovaranju. prim. aut.

[5] Suvremeni radni odnosi i radno pravo nastali su početkom XX vijeka, kao rezultat kompromisa između ciljeva ekonomske i socijalne politike. prim. aut.

[6] Radnicima su osigurana prava državnom intervencijom, mnogo više nego autonomnim dogovaranjem sindikata i poslodavaca. Takav europski model (socijalnog) radnog prava, koji je u najvećem dijelu profiliran nakon Drugoga svjetskog rata, našao se tokom recesije 1970-ih godina u krizi. Tada su poslodavačka udruženja Belgije, Francuske, Velike Britanije, Italije i Španije, unutar Međunarodne organizacije poslodavaca, isticale kako je regulativa radnih odnosa suviše detaljna, rigidna i opsežna, te ne može efikasno odgovoriti na ekonomske probleme prouzročene visokim stopama inflacije i energetskom krizom. Kriza zaposlenosti, uz nezaposlenost koja je dobila obilježje dugoročnosti, stvarala je pritisak na socijalnu ulogu države. Poslodavci su u tom prvom formalnom insistiranju na fleksibiliziranju radnog zakonodavstva postavili zahtjeve da se pravila koja uređuju radne odnose i uslove rada prilagode zahtjevima tržišta, odnosno da oslabi intervencija države u te odnose. Cilj je bio utjecati na to da se omoguće prilagodljivi uslovi i regulacija rada, te smanje troškova rada. To je, prema poslodavačkom shvatanju, trebalo povoljno djelovati na aktivnosti poslodavaca i doprinijeti dodatnom zapošljavanju. prim. aut.

[7] Tzv. numerička (vulgarna) fleksibilizacija koja se smatra maksimumom zahtjeva poslodavaca, a koja bi u potpunosti urnisala socijalna prava radnika, dovela bi u krajnjoj instanci do radikalizacije društvenih odnosa, do haosa, anarhije i nasilja, do gubitka socijalne, pravne i opće sigurnosti (jer proletarizirani radnici ne bi imali šta izgubiti), te kao takva sigurno i nije interes kako radnika, tako i poslodavaca. prim. aut.