Vijesti

 

SVE VIJESTI


SEKTORI

KATEGORIJE

Razvoj kolektivnog pregovaranja i nastanak kolektivnih ugovora

16.09.2020

Pošalji dokument na e-mail

E-mail pošiljaoca (*):
E-mail primaoca (*):
Komentar:

Konflikt interesa između svijeta rada i svijeta kapitala trajno je obilježje društveno-ekonomske formacije kapitalizma. Zvuči paradoksalno, ali upravo je „konflikt interesa“ kao prijetnja za destruiranje lanca produkcionih odnosa u formaciji kapitalizma, doveo do potrebe da se ti odnosi ojačaju u pravcu „pomirenja interesa“ i njihove kohabitacije kao modusa vivendi[1]kapitalističkih društvenih odnosa. Razvojem kapitalističkog sistema stvorene su, dakle, materijalno-suštinske, ili bolje rečeno, primarne pretpostavke za pojavu kolektivnih ugovora.[2]

Kolektivni ugovori (engl. collective bargaining agreement, collective agreement; njem. Tarifvertrag, Kollektivvertrag; franc. Convention de travail collective), kao pravni izvori predstavljaju specifičnost vezanu isključivo za područje rada[3]. Iako kolektivne ugovore zaključuju udruženja radnika i udruženja poslodavaca, (inter partes)[4], oni djeluju prema svim pojedinačnim radnicima i poslodavcima, (erga omnes)[5], kao destinatorima, tako da u tom smislu odstupaju od pravila da ugovor obavezuje samo one koji su ga zaključili. Upravo zbog odstupanja od navedene logike obligacionog prava, poništavani su prvi kolektivni ugovori i inače nisu imali pravnu snagu i značajniji pravni učinak, sve dok, dosta kasnije, nisu ušli u legislativu.

Geneza kolektivnih ugovora započinje u XIX vijeku, u uslovima liberalnog kapitalizma i masovne industrijske proizvodnje, odnosno, možemo reći da su kolektivni ugovori nastali kao produkt tržišne privrede i najamnog rada.

Prije nego su kolektivni ugovori postali sredstvo osiguranja ravnoteže interesa između svijeta rada i svijeta kapitala, odnosno, instrument kojim su „udruženi radnici“ imali mogućnost postići povoljniji položaj i povoljnije uslove rada, te prije svega, više nadnice, u odnosu na ono što bi pojedinačni radnik postigao u „pregovaranju“ sa poslodavcem, odnos između radnika i poslodavca bio je praktično jednosmjeran, na način da je o svim pitanjima rada i radnih odnosa odluke autoritarno donosio poslodavac, crpeći „svoje pravo“ iz vladavine prava privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, uključujući i nastojanje da „svom pravu“ potčini i radnu snagu, odnosno, radnika kao njenog prirodnog titulara. Ovakvo stanje, u značajnoj mjeri, bilo je podržano i od strane tadašnje države, te održavano u dugom nizu godina uz pomoć njenog represivnog aparata.

Praktično od XVII vijeka, pa sve do početka XX vijeka eru kapitalizma karakteriše surova eksploatacija radnika i njihova borba da „odbrane golu egzistenciju“, odnosno pravo na prostu reprodukciju radne snage[6]. Ako izuzmemo neke rudimentarne oblike kolektivnog pregovaranja, kolektivni ugovori kao izvor prava i kao opštepriznati instrument uređivanja odnosa između radnika i poslodavca, javljaju se krajem XIX i početkom XX vijeka, kada u pravni sistem i pravni promet ulaze kao dominantan pravni institut rada i radnih odnosa.

Do koletivnog pregovaranja dolazi, dakle, od momenta kad su udruženi radnici (sindikati)[7] osvojili pravo na kolektivno predstavljanje (sindikalno udruživanje)[8], odnosno kada im je to pravo priznato od strane javne vlasti[9]. Time je sindikat radnika dobio legitimaciju titulara prava na pregovaranje sa poslodavcem. Važno je, dakle, istaći da je ključna ekonomska, socijalna, pravna i politička pretpostavka za kolektivno pregovaranje stvorena činjenicom da je radnicima priznato pravo na udruživanje i organizavanje[10], te pravo na kolektivne akcije, čime je ustvari dokinuta zabrana organizovanja i vođenja štrajkova.

Na bazi navedenog, doima se potpuno logičnim, da su kolektivno pregovaranje i kolektivni ugovori isključivo tekovina borbe radnika za svoja prava. Ipak, važno je napomenuti i činjenicu, da su u kolektivnom pregovaranju i zaključivanju kolektivnih ugovora, istina nešto kasnije, interes prepoznali[11] i vlasnici kapitala (poslodavci)[12], tako da je od pojave prvih kolektivnih ugovora, koji su praktično iznuđeni i bez većeg uticaja na odnose u radu, pa do kolektivnih ugovora koji su postali, može se reći, „supstitut radnog prava“, protekao značajan period. Potpunu društvenu inauguraciju i valorizaciju kolektivni ugovori dobili su, dakle, tek od momenta kada su obje strane, sindikati i poslodavci[13], u odnos kolektivnog pregovaranja stupili dobrovoljno i bona fides[14].

Istorija kolektivnog pregovaranja je veoma duga[15]. Ovaj proces je prolazio kroz mnoge teškoće i nerazumijevanja između svih njegovih aktera. Prvi počeci su se dešavali u samoj radionici, fabrici, između radnika i vlasnika kapitala, a zatim se pregovaranje širilo na cijele privredne grane u jednoj zemlji. Na taj način nastajali su prvo kolektivni ugovori u fabrikama (pojedinačni kolektivni ugovori)[16], a zatim i granski kolektivni ugovori.

Prvi kolektivni ugovori o utvrđivanju visine nadnice, radnog vremena i ostalih uslova rada zaključuju se u Francuskoj i to za tekstilnu industriju Liona 1830. godine, te 1843. godine za tipografsku industriju Pariza. Kolektivni ugovori se javljaju i u Švicarskoj, u Ženevskom kantonu 1857. godine, te u Njemačkoj 1873. godine, a u ovoj zemlji je samo tokom 1906. godine zaključeno preko četiri hiljade kolektivnih ugovora[17].

Prvi granski kolektivni ugovor zaključen je 1896. godine, za grafičku djelatnost u Austriji.[18]

Osim poslodavaca i radnika, u proces kolektivnog pregovaranja, vremenom se, uključuje i država[19], s obzirom da se i njeni ciljevi, poput stabilnosti društvenog razvoja, socijalne sigurnosti i uravnoteženja zajedničkih interesa, u značajnoj mjeri efektuiraju kroz kolektivne ugovore i njihov ukupni učinak na radne i društvene odnose.[20]

Za razliku od pojedinačnih kolektivnih ugovora koji uglavnom nastaju na inicijativu radnika (sindikata), kako smo to već istakli, opšti i posebni kolektivni ugovori, dobrim dijelom, nastaju kao rezultat inicijative poslodavaca. Osnovni razlozi koji su naveli poslodavce da radnicima i njihovim sindikatima ponude zaključivanje kolektivnih ugovora su ujednačavanje uslova rada u određenoj grani, sprječavanje nelojalne konkurencije među poslodavcima, odnosno, sprječavanje nelojalne konkurencije bazirane na nepovoljnim uslovima rada[21], te stvaranje velikih dodatnih troškova zbog stalnih prekida rada, usljed čestih štrajkova.

„U početku glavnu sadržinu kolektivnih ugovora čine norme kojima se određuju nadnice, odnosno skala tarifa nadnica, pa su zbog toga nosili i naziv tarifni ugovori. Međutim, tokom vremena predmet kolektivnih ugovora postaje regulisanje i ostalih uslova rada (radno vrijeme, odmori, zaštita na radu, uslovi zaposlenja, prestanak radnog odnosa i dr.). Kolektivnim ugovorima, uslovi rada regulisani su povoljnije nego u zakonu, a čak su uvođeni i neki novi instituti koje zakon nije poznavao. Na ovaj način zaključivanjem kolektivnih ugovora radnici utiču, ne samo na poboljšanje svoje radne sigurnosti i uslova rada, nego utiču i na reformisanje postojećeg zakonodavstva i u velikoj mjeri na razvoj novog radničkog zakonodavstva, odnosno socijalnog prava“[22].

 

Sam pojam „kolektivno pregovaranje“, prvi su, krajem XIX vijeka, u stručni i naučni (pravni) vokabular, „uveli istoričari sindikalnog pokreta Sidney i Beatrice Webb“[23], dok su prve radove o kolektivnom pregovaranju publikovali Dunlop (1944) i Leontief (1946).

 

Početkom XX vijeka, a posebno po okončanju Prvog svjetskog rata, dolazi do priznavanja kolektivnih ugovora, prvo u sudskoj praksi, a unošenjem odredbi o kolektivnim ugovorima u zakonodavstvo oni dobivaju status izvora radnog prava. Tako,  kolektivni ugovori evoluiraju “od ugovora koji je vrlo lako mogao biti pogažen, do onog koji je dobio snagu zakonske obaveznosti”[24]. Prvi evropski zakoni koji su priznali kolektivne ugovore kao sredstvo uređivanja uslova rada bili su: „holandski Građanski zakonik iz 1907. godine i švicarski Zakonik o obaveznim odnosima iz 1911. godine, a zatim je uslijedilo zakonsko prihvatanje kolektivnih ugovora i u Norveškoj, 1915. godine, Njemačkoj 1918. godine, Francuskoj i Austriji 1919. godine, te u Švedskoj 1928. godine“[25].

U staroj Jugoslaviji kolektivni ugovori se prvi put pominju u Zakonu o zaštiti radnika[26] iz 1922. godine, a bliže se razrađuju u Zakonu o radnjama iz 1931. godine[27] i Uredbom o utvrđivanju minimalnih nadnica, zaključenju kolektivnih ugovora, pomirenju i arbitraži iz 1937. godine. Za  vrijeme postojanja SFRJ kolektivno  pregovaranje je imalo kratkotrajnu primjenu, ali već od 1946. godine, od kada započinje period razvoja novog radnog zakonodavstva, ovi ugovori su gotovo potpuno zanemareni.[28]

U prvom periodu nakon nastanka kolektivni ugovori su nadomještali nepostojanje radnog zakonodavstva, a u savremeno doba, uprkos činjenici postojanja vrlo razvijenog radnog i socijalnog zakonodavstva[29], kolektivni ugovori nisu izgubili na svom značaju, već se, dapače, njihov značaj permanentno uvećava. „Priznavanjem od pravosuđa, a kasnije i od države kolektivni ugovori su stekli definitivno pravo građanstva i uzdignuti su na stepen redovnog i najefikasnijeg sredstva za određivanje uslova rada“[30]. U savremenim zemljama, oni  su nezamjenjiv instrument za uspostavljanje i utvrđivanje uslova u radnom odnosu za čitave grupe radnika, struke ili čak privredne grane. Njihova efikasnost potvrđena je u praksi, što je rezultiralo opšteprihvaćenim stavom da kolektivno ugovaranje treba i dalje razvijati i favorizovati.

 

 

[1] modus vivendi lat. “način življenja” - sporazum koji omogućava saradnju uprkos međusobnom neslaganju.

[2] Ovdje je važno istaći da se radi o stvaranju dva socijalna bloka sa trajno suprotstavljenim (antagoniziranim) interesima, a to su kapitalisti – vlasnici sredstava za proizvodnju i radnici – vlasnici radne sposobnosti. prim. aut.

[3] Ivošević, Zoran, 2006., Radno pravo, Beograd, str. 35.

[4] inter partes lat. “između strana”

[5] erga omnes lat. “prema svima”

[6] U osnovi radi se o reprodukciji bio-psiho-socijalnih potreba. prim. aut.

[7] Sidikat - “samostalna, demokratska i nezavisna organizacija zaposlenih u koju se oni dobrovoljno udružuju radi zastupanja, predstavljanja, unapređenja i zaštite svojih profesionalnih, radnih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i drugih pojedinačnih i kolektivnih interesa“ - Kosanović, Rajko, 2010., Sindikalni leksikon, Beograd, str.139.

[8] Sindikalno udruživanje je oblik opšte slobode udruživanja kao temeljne slobode čovjeka. prim. aut.

[9] Sve do druge polovine XIX vijeka, u većini zemalja, udruživanje radnika je imalo karakter krivičnog djela, pa je kao takvo, nerijetko, brutalno sankcionirano. prim. aut.

[10] Ovo pravo izborili su prvo radnici u Engleskoj 1824. godine. prim. aut.

[11] Dugi period nezadovoljstva radnika koji se ogledao  i  kroz opstrukciju  proizvodnje, te sve veće narastanje konkurencije u industrijskim odnosima, odnosno razvoj tržišta, doveli su do toga da poslodavci u kolektivnom pregovaranju i kolektivnim ugovorima prepoznaju i svoje interese, prije svih, socijalni mir, koji im je omogućavao stabilne uslove razvoja i širenja proizvodnje. prim. aut.

[12] Poslodavac je fizičko ili pravno lice koje zapošljava jedno ili više lica. Poslodavac može biti privatni i poslodavac u javnom sektoru, uključujući državu kao poslodavca. Država se javlja kao poslodavac u javnim (državnim) preduzećima, kao osnivač i poslodavac za zaposlene u ustanovama javnih službi, i zaposlenima (javnim službenicama) u državnim organima. U slučajevima kada se država pojavljuje kao poslodavac, ona se pojavljuje i kao jedna ugovorna strana. Poslodavac: „pravno, odnosno fizičko lice ili drugi pravni subjekat koji je obaveznik doprinosa, obaveznik obračunavanja i plaćanja doprinosa za zaposlene, lica koja obavljaju privremene i povremene poslove“, - Kosanović, Rajko, 2010., Sindikalni leksikon, Beograd, str. 116.

[13] Interesantna je činjenica da su inicijativu za prve granske kolektivne ugovore dali upravo poslodavci. prim. aut.

[14] bona fides lat. “u dobroj vjeri” – sa iskrenim, poštenim namjerama.

[15] “Sama istorija borbe radničke klase smatra se istorijom kolektivnog pregovaranja”. - Brajić, Vlajko, 2001., Radno pravo, Beograd, str. 63.

[16] “pojedinačni kolektivni ugovor” – kolektivni ugovor kod poslodavca, kućni kolektivni ugovor.

[17]Kenović, Mehmed, Dedić, Sead, 1995., Osnovi radnog prava, Sarajevo, str. 36.

[18] u literaturi je moguće naći i drugačije podatke, npr. “Kolektivni ugovor je pisani tekst koji sadrži ugovorne teme koje su postignute kao rezultat partnerskog nastojanja i na osnovu međusobne razmjene mišljenja dogovornih strana. Na prvi primjerak društvenog sporazuma nailazimo u Skandinavskim zemljama. Zapravo, 1899 godine sporazum koji je potpisan u Danskoj pod imenom “Septembarski sporazum” predstavlja najstariji primjerak sporazuma u istoriji.”- www.agtif.org/ebulten/29Socijalnidijalog.doc

[19] Stalni konflikt je morao da se kontroliše da bi se izbjegli socijalni neredi, pa je stoga država morala da odigra svoju ulogu u uspostavljanju sistema pregovaranja kako bi preduprijedila konflikt. prim. aut.

[20] Za razliku od SAD-a, u Evropi je radno pravo sistematski građeno kroz zakonodavnu aktivnost država, u cilju njegovog izdvajanja iz opšteg obligacionog prava. Namjera je bila da se ponište negativni aspekti slobode ugovaranja koji bi se pojavili u okruženju radnih odnosa, gdje je sasvim izvjesna nejednakost radnika kao strane individualnog radnog odnosa, ako se dosljedno primjenjuju samo načela ugovornog prava. “Zaštitnički” stav prema radniku kao slabijoj strani u radnom odnosu tradicionalno je evropsko objašnjenje pojave i postojanja radnog prava kao samostalne pravne discipline. prim. aut.

[21] Najčešće na nižim iznosima zarada. prim. aut.

[22] Sudska i upravna praksa, 1991., Kolektivni ugovori i zarade radnika, Beograd, str. 3.

[23] Kosanović Rajko, 2010., Sindikalni leksikon, Beograd, str. 71.

[24] Sudska i upravna praksa, 1991., Kolektivni ugovori i zarade radnika, Beograd, str. 5.

[25] Buklijaš Boris, 2006., Kolektivno radno pravo, Split, str. 321.

[26] U članu 5. ovog Zakona se propisuje da se „radni odnos između vlasnika preduzeća i njihovog pomoćnog osoblja reguliše individualnim i kolektivnim ugovorima“. prim. aut.

[27] Član 209. ovog Zakona. prim. aut.

[28] Ovaj period zanemarivanja kolektivnih ugovora završava se donošenjem opštih republičkih i pokrajinskih kolektivnih ugovora u SFRJ početkom devedesetih godina XX stoljeća, na osnovu kojih je uslijedilo zaključivanje kolektivnih ugovora po granama, odnosno djelatnostima. Procjenjuje se da je u SFRJ 3% radnika bilo pokriveno kolektivnim ugovorom, a radilo se uglavnom o radnicima zaposlenim kod privatnog poslodavca. prim. aut.

[29] “Socijalno pravo još uvijek u BiH nije iskristalisano kao poseban dio prava jer se praktično i u potpunosti izučava kao dio radnog prava. Ukoliko se pogleda status socijalnog prava i prava iz zdravstvenog i penzijsko-invalidskog osiguranja u okruženju i šire u EU, moguće je sagledati da u određenom stepenu postoji veća ili manja samostalnost u smislu da socijalno pravo jeste samostalna cjelina regulisana zakonskim, podzakonskim i drugim aktima uz dio koji se odnosi na primjenu standarda EU u okviru domaće legislative i domaćih zakonskih, podzakonskih i provedbenih propisa tj. da socijalno pravo u tom smislu postaje posebna cjelina i poseban dio pravne nauke.“ - Dizdarević, Sead, Dolić, Josip, 2011., Socijalno pravo, Sarajevo, str. 6.

[30] Sudska i upravna praksa, 1991., Kolektivni ugovori i zarade radnika, Beograd, str. 7.